среда

Pogrešna priča


Gospa Jula osta udovica veoma rano. Od muža je nasledila stan i krojački salon. Od roditelja joj opet ostade u karakteru da se za sve u životu možeš izboriti ako to želiš. I tako i bi. Čekala je četrdeset dana da prodju, da se malo sabere, da sakupi misli, ali i neke papire, i otvori ponovo vrata malog krojačkog salona. I niko nije prigovarao što sada mlada udovica vodi radnju za muški šnajderaj, jer beše ona prilično ozbiljna i svi su je samo takvu u varoši i znali i poštovali.
Vremena su i tada bila nekako uskomešana, pa je pored šivenja Jula i krpila, prepravljala, ušivala, sužavala i širila. Tako jednog dana udje u njen salon Jovan. Beše mlad, lep kao upisan, lepo vaspitan. Znala ga je Jula još dok je sasvim mali bio. Niko mu oca nije znao. On i majka su se samo jednog dana doselili u grad. Joca je uvek bio mangup, uvek na ivici onoga što zakon zapoveda, ali sa onim što se naziva ulično viteštvo, te su mu gledali kroz prste.
I, da, udje jednog dana on u njenu radnju. Kaže, trebalo bi da mu se okrpe neke stvari, pa ako nije jako skupo, on bi doneo. Jula, zanesena poslom, samo registruje da je to, kako ga je ona pamtila, mali Jovan, i pomisli, što moram sve da naplatim, pa mu reče da joj sledeće nedelje stiže ugalj pa ako je voljan da ga unese u podrum, a ona će mu za uzvrat zakrpiti stvari. Pristade on, i obeća da će doći kod nje, do kuće, da odradi dogovoreno i da će tada doneti i odeću.
I dodje taj dan. Jovan vide ugalj pred udovicinim vratima i zakuca.
- Dobar dan, pozdravi.
- Dobar dan, Jovane, odgovori ona i tek sada pomno osmotri mladića.
- Ja po dogovoru. Doneo sam i odela, ali hajde da prvo utovarim, pa ću vam posle objasniti šta tu treba uraditi.
Juli prolete kroz glavu, dok ga je posmatrala kroz prozor, kako je Jovan sve samo ne mali. Presabra se i shvati da mladić ima već 26 godina i da je svega 9 godina mladji od nje. On beše dečkić od desetak godina kada se ona udala, i nekako ga je ostavila u toj fioci sećanja. No, vreme je i kod njega učinilo svoje. Od simpatičnog pačeta, napravilo je ponosnog i lepog labuda, malo ofucanog siromaštvom, ali sve je to nadomešćivala neverovatna samopouzdanost.
Jula reče Jovanu da se slobodno može oprati kod nje u kupatilu, jer beše prljav od uglja. I, doviknu mu dok se kupao, da mu je spremila neku staru, ali čistu mušku košulju da je obuče kad izadje.
I izadje Jovan. I nešto preseče gospa Julu tu, ispod srca pa sve naniže prema pupku. Zastade i mladić na trenutak. I njega je nešto drmnulo.
- Evo košulje, promuca ona, i reci šta treba da se uradi na ovim stvarima što si doneo?
-  Ovaj sako bi trebalo na laktovima zakrpiti, a ovo dvoje pantalona skratiti.
- Moraću da te izmerim, da vidim dužinu. Navuci ih.
Jula uze metar i kredu da obeleži dokle treba da seče, ali jedino dokle je stigla behu Jovanove ruke. Kad je krenula ka njemu, zape o tepih, on joj priskoči u pomoć i u tom čudnom susretu, dotakoše im se usne. Ni jedno od njih dvoje nije progovaralo niti odvajalo ruke od onog drugog. Kao da su znali da će magija prestati ukoliko samo slovo kroz vazduh proklizi. Juli je nedostajala nežnost da je leči od gubitka, a  je Jovana očarala tuga i njenim očima i njena ozbiljnost.
I nizali su se dani, meseci pa i čitava godina, pa i druga do pola,  kako su se njih dvoje vidjali. Jovan bi dolazio uveče, krišom, da niko ne primeti, a i kad bi ga i videli niko nije sumnjao, jer mislili su ljudi da mladić ponekad pomaže udovici.
Njegova majka, naslutivši šta se dešava, poče prvo da ga nagovara da se ženi. Kao vreme je, treba neko da je odmeni, da joj u kući pomogne. Kad to nije urodilo plodom, poče da preti da će otići do šnajderke i sve joj reći. Mladić tada prvi put podiže glas na majku. No, posle nekog vremena, poče ga ucenjivati da će se ubiti od sramote, da će se odseliti u dom za napuštene, da će uraditi neki belaj ne okane li se Jule.
Jovan više nije bio siguran da li se šali, ili je zaista spremna to da uradi. Razjedala ga je ljubav prema Juli, ali ga je pekla i savest zbog majke. Zato je pio, jer posle svake prelepe noći sa udovicom, bivao je sve svesniji da nema budućnosti za njih.
Slušao je on starije u kafani kako se sprdaju na račun mladića koji su u vezi sa starijim ženama. Bolelo ga je to jednoumlje i neshvatanje da tu može da postoji ljubav lepša i nežnija od njihovih banalnih, ali ispoštovanih i po pravilu. Džaba im uredni brakovi, ako ih kod kuće ne čeka osmeh i toplina. Nije mogao da zamisli život bez Julinih očiju, bez njenih mekih usana, bez njene kose, koju je samo on raspuštenu vidjao, jer danju stroga, noću je postajala nežna kao svila i meka kao pamuk. Devojčica u telu žene. Voleo je taj osećaj da je samo on zna takvu. Voleo je što je starija i mudrija od njega, što ume da mu smiri jednu vrstu strasti koju mladost nosi, a razbukti one druge, i da mu ispuni svaku želju, kao da je njena lična.  I zato je pio, svaku noć, i u jednoj od tih noći, kada je u mislima dotakao samo dno, zaprosi konobaricu, devojče od svega nekih 22 godine. I ona pristade. I on je odvede kući. I majka mu bi srećna.
Otišao je sledeće noći do Jule, i držeći je u zagrljaju, da joj ne vidi oči ispriča joj sve po redu. Osetio je kako mu pod prstima drhti kao prut. Posle nekoliko trenutaka, ona se odmaknu od njega i reče mu:
- Jovane, znala sam da će ovaj dan da dodje. Tebi treba žena da je prošetaš, da zajedno gradite, da decu radjate. A šta bi imao sa mnom? Uskoro će krenuti i prve bore, a njih neću moći, kao sede, jednostavno da prefarbam. I moje telo više neće biti gipko i meko kao danas. I tada bi me bolelo da me zbog toga zamrziš i ostaviš. Ovako, idi, Jovo moj, idi i ne osvrći se na mene. Vratio si me medju žive, probudio još jednom ženu u meni i otkrio mi Julu kakvu ni sama nisam znala da nosim u sebi. I to ti nikad neću zaboraviti. I voleću te, i kad ti budeš na mene zaboravio, jer ti si bio moja poslednja velika radost, a ja sam tebi tek prva prava. Idi...
Da ga je udarila, da je plakala, vrištala, pretila, bilo bi mu lako da ode. Ovako se osećao kao čamac koji su odvezali od obale i jednostavno ga pustili na nemirno more.
-Julo, stvarno hoćeš da odem?
- Neću, Jovane, ali drugačije ne može. Idi, sada stvarno, dok još mogu da te pustim...
I on se okrenu i ode. Ali ne svojoj kući, ne svojoj verenici, koja je prvi put legla u njegov krevet tu noć, ali bez njega, već u kafanu. I naručivao je piće za pićem, banda mu je svirala tiho na uvo, za kusur, jer on nije imao od čega da im plati. I što je noć bila jutru bliža, to je neko slepo ludilo sve više obuzimalo njegovo biće. I, valjda je samo čekao da se nešto desi, da ga isprovocira. Kad ga je konobar zamolio da napusti kafanu, jer već sviće, on se samo okrenu, i udari ga flašom. Ovaj pade, kao pokošen.
I završi Jovan u zatvoru, 15 godina reče sudija, za ubistvo bez predumišljaja.
Jula je vrlo brzo čula za nesreću. Tog dana je započela njena prava patnja. Više niko osmeh ni u naznakama na njenom licu video nije. Postala je još stroža, čak ohola u svom bolu. O Joci je čula tek ponekad neke sporadične vesti. Da je prestao da pije u zatvoru. Da je završio krojački zanat. Da mu zanat leži kao da je sa njim rodjen. Te vesti su bile jedina svetla tačka u njenom sivom svetu.
Majka mu je u medjuvremenu umrla, a da niko nije znao od čega. Neki su pričali da je od tuge, neki da je upala pluća, neki da se otrovala. Ali, sirotica je umrla sama i nikoga više nije bilo briga od čega. Jovana je milicija tog dana dovela na sahranu, ali Jula nije imala snage da ode da ga vidi.
Devojka, koju je one noći doveo kući, davno je otišla za drugoga, tako da mu ostade onaj stančić pust, čekajući ga da se jednog dana u njega vrati.
I prodje tih 15 godina. Izadje on, i sede na prvu klupu. Mislio je, vreme će doneti svoje i znaće kad izadje kuda i kako. Ali, kad je taj dan došao, on shvati, da ništa nema. Da ga niko ne čeka. Da je jedini imetak taj stan i zanat koji je izučio. I reši da se vrati u grad. 
Posle nekog vremena, ču i Jula da se vratio. Čula je da se raspitivao za nju i zašto joj salon ne radi. Virio je kroz izlog i video da je sve u stanju kao da će sad sa se otvori, ali svaki dan kad bi prošao, vrata su i dalje bila zaključana. Bio je ubedjen da je Jula našla nekoga i da je šnajderaj više ne zanima. Zato joj nikada i nije zakucao na vrata. Iz straha da će zateći ono što bi ga još jednom slomilo.
I reši ona da zakuca na njegova vrata. Toliko godina je dug period, i neke stvari u glavama ljudi su se promenile. Ali, i Juli je i onako sada već bilo tako svejedno šta će svet da misli. Njenog sveta više nije bilo. Pokucala je na Jovanova vrata.
- Julo... ti si... , jedva izgovori Jovan.
- Jesam, vidiš kako me pojele godine, zato sam ti onda i rekla da odeš, reče kroz setni osmeh. Pusti me da udjem.
On se pomaknu sa vrata i ona sede na prvu stolicu.
- Daj da te gledam malo.
Sedela je tako, zamišljena i zagledana u njegove dubine, i najzad progovori.
- Jovane, hoću da me oženiš. Neću ja još dugo, čak su i lekari digli ruke od mene, čim su me i u prevremenu penziju poslali. Čula sam da si završio krojački zanat, eno, stoji ona radnja, jedino moje čedo koje sam ikad imala, treba neko da brine o njoj, a ona će ti blagorodno vratiti.
Jovana kao strela zaboleše Juline reči, ali, brzo se sabra i  reče joj da će preuzeti radnju, da će brinuti o njoj, da će joj zvezde skidati, da mu nije važno šta će svet reći i da ne moraju da se venčaju, nije to tako važno.
- Važno je, reče mu ona, sada već upola glasa. Nije u meni mnogo toga ostalo još da gori. Pre skoro osamnaest godina, sećaš li se, Joco, one zimske noći, bele košulje i najdužeg poljupca na svetu? Sećaš li se, tada si zapalio sveću sa najduži fitiljem. U početku je gorela u strasti i radosti, ali one noći kada su te odveli iz kafane, mislim da je te noći plamen počeo da me sagoreva iznutra. Dao si mi skoro dve najlepše godine, da si mi deo svoje mladosti i njome obrisao sve moje tuge, i smrt muža, i što sam ostala bez dece, i što sam čitavom svetu iznova i iznova morala da se dokazujem, radeći kao muškarac, a ponašajući se kao dama. Samo sa tobom sam mogla da budem Jula, jednostavna, raskriljena i svaki put iznova pročišćena tvojim poljupcima i nežnošću. Zato sam najstrasnije gorela svaki put, jer si me uvek osvećenu ljubavlju ostavljao. Ali, kad si otišao,  ostao je samo plamen. Ostala sam ja, sama i slaba da se borim protiv njega. Ostala mi je uspomena na tebe, koja me je držala sve do današnjeg dana. Zato hoću da se venčamo, da kad odem, sve ostane tebi. I moj stan i salon, ali i penzija. Tebi je ljubav pojela godine u zatvoru, tebe je uništila moja neodlučnost one noći, reči da odeš, jer sa mnom nećeš imati sreće. Ovo je moje iskupljenje.
I tu zastade. Jovan oseti da mu suze klize niz obraze. Vrele, bolne. Bilo mu je jasno da su oboje te noći, nemajući hrabrosti da se uhvate u koštac sa stereotipima, popustili pred pritiskom sredine i izdali ljubav.

Venčali su se već te nedelje. Skromno, u opštini, sa dvoje nepoznatih svedoka. Jer oni su bili samo formalnost. Dobili su još nekoliko meseci tihe sreće pre nego što je bolest došla definitivno po svoje. Jovan ju je negovao kao dete, koje nikad ni jedno od njih dvoje nije dočekalo. Kupao je, hranio, nameštao u najbolji položaj, da joj olakša bolove. Ona se osećala zaštićenom i opuštenom. Znala je da ide, da je svako svitanje nagrada za oboje, ali bila je srećna.
Poslednje večeri bila je neobično vesela i pričljiva. Prvi put mu je pričala o svojoj porodici, o nekim trenucima koje je pamtila iz najranijeg detinjstva. I smejala se, i bila rumena opet, kao kad ju je upoznao. Gorela je u svojoj poslednjoj groznici.
Kad su legli da spavaju, Jovan uze da je mazi po kosi.
- Pusti me da spavam, Jovane, reče ju Jula kroz smeh. Videćeš ti kako ću ja tebe ujutru probuditi.

U praskozorje, on samo oseti trzaj. Još nije otvorio oči, ali je znao da su to bile njene poslednje reči. Nije video, jer je želeo da odloži trenutak, ali je osetio kako ga je probudila. Poslednji put. 

2 коментара:

  1. Veoma lepo, dirljivo, istinito, životno, sa ljubavlju prema pisanju i prema životu ispričano.

    ОдговориИзбриши
  2. Zapravo, ovde su izmešane tri istinite priče... i sve je tačno... Hvala vam...

    ОдговориИзбриши