уторак

RITAM DANA: Noć kad za šankom bude stajao Bog

RITAM DANA: Noć kad za šankom bude stajao Bog: Spreman si da skupo platiš samo za taj trenutak kada će vam se usne približiti kao ljubavnicima. Nećeš da spavaš sa njom samo bi hteo da o...

Noć kad za šankom bude stajao Bog

Spreman si da skupo platiš samo za taj trenutak kada će vam se usne približiti kao ljubavnicima. Nećeš da spavaš sa njom samo bi hteo da ona bude tu, da trpiš njenu vanzemaljsku privlačnost. Ljubavnici su nežni. Odbijaš da staviš prezervativ kada si sa T. Zato nikad ne vodite ljubav....
Onda je to počelo da joj se sviđa, zubi koji joj grickaju usta osetljiva na pljuvačku sa mirisom votke, pa sad ona uvlači jezik u tvoja meka usta, i poljubac postaje sve dublji, usna penetracija u kojoj tvoj jezik postaje k.., liže joj obraze, vrat, oči, ukus, stenjanje, uzdasi, zagolicana želja. Stop. Zaustavljaš se da bi joj se osmehnuo na centimetar od njenog lica, znati čekati, gustirati, usporiti i ponovo početi. Treba reći stvari onakve kakve jesu: jedan poljubac ponekad je lepši od tucanja.... (F. Begbede)

Nije sve onako kako izgleda. Pa ni ovo nije isečak nežnosti. Ni prostitutke više nisu što su bile. Ili su najzad postale pravi dečački san? Ili dokaz da novac menja sve - pa i najstarije pravilo - da je poljubac najveća nežnost ljubavnika? Da zato prostitutke samo usne ne daju - jer ih čuvaju za one koje vole. Ali, sve ima svoju cenu, pa i poljubac.
Kako si proživeo život, dečače? - pitaće jednog dana Bog.
Samo će ga nešto preseći ispod rebara.
Dečače, reći će ti  Bog.
Dečaci ne umiru, ovo mora da je greška, pomislićeš ti. Toliko toga još treba da uradim, jer ja sam još uvek samo dečak. Stari šeret Bog, samo će se jednom stranom usana osmehnuti. Jer, nećeš ti biti ni prvi ni poslednji koji je poverovao u priču o Petru Panu. I nikad nisi pokušao da saznaš a šta je bilo posle sa njim? Kad su deca iz  priče odrasla, a Zvončica završila na kauču nekog dobrog terapeuta. Da se izleči od sindroma dobre vile.

Čitao si onako kako ti se prohtelo. Gradio si igralište samo za sebe. Prividno velikodušan, puštao si na njega poneke drugare, kojih je vremenom bivalo sve manje. Dečaci su večiti strašljivci. Preplašeni od života, od odgovornosti, od neuspeha, od samostalnosti. Oni nemaju istinskih želja, jer se boje da bi im se mogle ostvariti. Boje se da ne izgube slobodu, a istinski je nikada nisu ni imali. Zavisnici od tuđeg divljenja, od potrebe da u svačijim očima budu savršeni, guraju od sebe svakoga ko iole dublje uđe u njihov prostor. Dečaci probleme rešavaju na dečiji način: pobegnu. Nikad nije dilema, recimo... želim li dete sa njom, želim li da napredujem na poslu... Dilema je - želim li da ostanem sa tom ženom, treba li meni veća odgovornost... 
Na svom igralištu, dečače, jednog dana ćeš zateći neki besprizoran svet. Jer, najbolji drugari  će se poženiti, dobre drugarice naći one koji se nisu plašili da ostanu pored njih. Neki levi poznanici i neke žene, devojčice, precvale, naseliće tvoj svet. I, znaš li o čemu ćete pričati?  O nekim prošlim danima, o nekim zelenim livadama na kojima ste bili mladi kao jeleni hitri, mada ste, u vreme kada ćete  se toga prisećati, već davno muku mučili sa kostoboljom. Postaćete  matori cinici, od kojih su svi odavno digli ruke. Dajem vam jednokratnu kartu  u jednom pravcu, brže nego drugima jer mi  postaje bljutavo da gledam u šta se pretvarate. Bivše devojčice i bivši dečaci, autistični naspram realnog sveta, pajaci sa razmazanom šminkom, naslonjeni na neki šank, kukate i psujete me, kako sam bio nepravedan prema vama, kako su vas sve lepe stvari mimoišle, da ste sve mogli vi, samo sam vas ja mrzeo. Toga se, naravno, setite, tek kad vam se sve karte iz rukava prospu.

Jednog dana, shvatiš da nemaš ispod čega podvući crtu. Gde si bio? Šta si radio? Za koga si spreman poginuti bio? Nemaš odgovor ni na jedno od ovih pitanja. A i kako bi. Mogao si biti na svakom mestu ovog sveta, ali ako nisi imao topli dom, ako nikada nisi savio istinsko gnezdo baš za onu za koju bi bio spreman i da gineš, onda nisi nigde bio. Sve žene sa kojima si cepkao godine, sve one zbog kojih nisi bio spreman da srce prostreš ne bi li ona u njemu postelju spremila, sve one su samo jeftina scenografija. Varljiva slika da nisi drugačiji od onih koji su rasli, i gradili ognjišta. 

Nije ni beg, a kamoli Bog cicija. Barem jednom u životu pošalje svakom jednu pravu, istinsku ljubav. Jednu kap vode koju i ispod jezika da staviš, ne bi je progutao jer bi ti kao sveta vodica u ustima bila. Ako nisi gradio dom za nju, onda ni na pitanje šta si radio odgovor nemaš. Gde si bio? Šta si radio? Za koga bi ginuo? Ako si pustio da jedan andjeo zbog tebe pati, jer si mislio da je život tričava igrarija, grdno si se ogrešio o sebe, dečače. Život jeste igra, ali pravila su davno zapisana, i jednaka za sve. Ono što je trebalo da naučiš jeste da rasteš tako da sazrevanjem gradiš svoj način, i da se po tome razlikuješ od ostalih, a ne da se plašiš i pljuneš iz straha na sve, pa i na mene. 

Hoćeš reći da izmišljam? Hajde - jedan mali izazov -podvuci, mangupe, crtu ispod prethodnih mesec dana. Kakvi su ti dani bili? Koliko si samovao okrećući stvarnost prema sebi, umesto sebe prema stvarnosti? Koliko je istinske nje bilo u tvojim danima? Koliko istinskih poljubaca i ljubavi koja ne traži prezervativ, jer je čista i samo tvoja? Koliko puta si pomislio da je lepša od svake najskuplje prostitutke, jer njenu ljubav nema cenu? Ili si baš zato što je tako jednostavna, i ne traži ništa, osim tebe pokraj sebe, sebe ispod tvojih krila,  zaboravio koliko je vredna? Da li si postao zaista toliko bahat i samoživ da si i nju počeo da vrednuješ samo prema etiketi i tome koliko tvoja cena raste kada je ona kraj tebe?   Da li  si sebe davao svetu ili si svet pokušavao da prostreš pod svoje noge?

Stani, stani, derane, nisam te pitao koliko si se putao klanjao pred publikom? Sećaš se, oni se posle predstave uvek pokupe i odu. U svoja gnezda, pokraj svojih golubica. Tvoja golubica, za to vreme negde je kvasila svoja bela krila suzama. Nisam ja bez ikakvog smisla dao baš vama, da gradite a golubicama da unesu toplinu. Koliko god je tvoja belorepa pokušavala da ogreje gnezdo, nije imala gde. I nije imala koga. Jesi li se sabrao? Ne, neću da gledam šta je sa tvoje strane hartije. Ja samo jednom naplaćujem račun, a retkima, kao tebi danas, eto sam dobre volje, pružam priliku da naprave generalnu probu. Jesi li zadovoljan onim što vidiš pred sobom? Ne znaš? Još ću te jednom pitati - gde si bio? - šta si radio? - za koga si poginuti spreman bio? Ako na ovo sebi ne umeš da odgovoriš, razmisli, jesi li srećan? Vredi li sve i ima li smisla? 

Sada zaista moram da idem. Znaš, kao i ti i ja samo dva oka u glavi imam. Jednim okom gledam svet, a drugim gledam čoveka. Zato, saberi se i oduzmi, dečače. Jesi li spreman da postaneš čovek, pa da poslednje pitanje, koje te jednog dana, kao i sve, uostalom, čeka, ne bude - Kako si proživeo život,  dečače? nego Kako si proživeo život, čoveče? To ipak, ima mnogo više smisla... 

Skloni novčanik, dečače. Ionako ćemo se jednog dana presabirati ti i ja. Dotle, ovo piće, računaj, kuća časti...

 



четвртак

O jednom dudu i nekim dušama

Znala sam, kako da nisam. Sat sam po njemu mogla navijati, i dane prema njemu brojati. Subotom, koji minut posle devet ulazio bi u London, sedao za onaj sto, tamo dole preko puta muzike, naručio s vrata prvi čokanj dudovače i sve je tako počinjalo. Jedina njegova veza sa svetom, van ove naše palanke, beše naziv ove birtije. Da je kod kuće imao kome da kaže, verovatno bi svake subote, pred polazak, s vrata doviknuo:"Odoh u London. Ne čekajte me, kad se vratim, vratio sam se..." Ali nije imao kome da vikne.

Kad dođe subota veče, i kada se počne približavati sat njegovog dolaska, prosto bi me neka nervoza obuzimala. Da sam mogla da ne gledam tih večeri, platila bih, samo da ga ne gledam. Ali, gledala sam ga. Svaki put, iznova. Uvek isti, lep, plave kose, devojke su govorile da je isti Mek Kvin. I bio je. Lep. Ulazio je u London, sigurnim korakom, u grombi kaputu, na dugmadima amblem lokomotive, znak da radi na željeznici, odlazio za svoj sto, skidao kaput, ali ga ostavljajući na ramenima, kao zagrljaj. Vazda je sedeo sam. I ćutao. I pio. Dudovaču. Jednu za drugom. I tako do ponoći. Tada bi samo mahnuo rukom i tamburaši su prilazili njegovom stolu. I, onda je počinjalo ono zbog čega bih volela da na trenutak ne vidim, i da ne čujem. Muzika je, tek reda radi, da razvuče trenutak, štimala žice, pročišćavala grlo i krenula bi pesma. Ali, ne bilo koja. Jedna, jedina, koju su ovi svirali do iznemoglosti.


Kicsiny falum ott születtem én
Nincs ott lámpa nincs ott gyertyafény
házunk előtt vén eperfa áll
engem anyám mindig haza vár
megírom majd jóanyám neked
ne várj haza többé, nem megyek
amikor a kisfalumban nyugovóra térnek
anyám mondj el értem egy imát
Rendese ember én már nem leszek
minden éjjel zülleni megyek
várnak rám a züllött cimborák
a festett nők, a pezsgős vacsorák,
hogy mi lesz a vége nem tudom
meghalok egy züllött hajnalon
amikor a kisfalumban nyugovóra térnek
anyám mondj el értem egy imát

Jó anyám ki ott vagy és látod
a fiadat ki elment , jó volt várnod

te hitted amit hinni akartál
csak csendre és magányra vágytál
de hidd el az életet élvezni kell
mig meg nem halunk használjuk el
elmegyek aztán megírom neked
hogy tudd hogy mennyire szeretlek

rendes ember én már nem leszek
minden éjjel zülleni megyek
várnak rám a züllött cimborák
a festett nők a pezsgős vacsorák
hogy mi lesz a vége nem tudom
meghalok egy zülott hajnalon
amikor a kisfalumban nyugovóra térnek 
anyám mondj el értem egy imát 


Kad bi pesma krenula, i rakija je brže klizila niz grlo, i glava mu je bila sve bliže stolu, i samo na tren dok bih ga služila, uspevala sam da vidim neme suze kako se kotrljaju niz njegovo lepo lice. On nije pevao, nije ni glasa puštao, samo je kidao srce u grudima, tako snažno, da se taj zvuk kao talas širio birtijom. I svi su tada ćutali. I u svakom se oku sakupljala suza, bez ozbira da li su razumeli reči, ili su samo po zvuku i boji mogli da naslute o čemu govori. 


A, šta da vam ja sada posle svega kažem? Sa ovog mesta, svaka priča deluje jednostavno i setno. Ovde više ne moraju da mi je pevaju, jer svi  se polako skupljamo tu, i ja više nisam onaj stari. Jedino mi još uvek neke gospodične govore da sam isti Mek Kvin. I ja vadim ogledalce iz unutrašnjeg džepa kaputa, i mali crni češalj, zagladim kosu, i osmehnem se sebi i namignem. Nisam bio namćor, barem ne toliki kakvim me ona predstavila. Ali, njoj je sve oprošteno. Ili, nikada joj ništa ni zamereno nije, jer beše ona jedino svetlo na kraju mog tunela, čak i onda kad su me skinuli sa lokomotive, jer, iskren da budem, zaista rakija nije bila dobra podloga za putovanje, tj. za one koji bi sa mnom kao mašinovođom putovali.

Jesam, jesam svake subote u Londonu trošio ono što bih u toku nedelje zaradio. Pio sam dudovaču, pio sam taj crni plod, opojan, mirisan, crni katran koji mi se, kad dečak bejah, za bose noge lepio, pa me majka uvek grdila i kad joj kroz kuću protrčim i ostavim tragove i batinama pretila, ali me zbog toga nikad udarila nije. Volela me je, onako kako se samo voli sin prvenac, nedonošče, nad kojim je strepela više od mesec dana, hoće li u životu ostati. I ostah, ali i nedonošče u duši, čitavog života bejah. Za mene je život bio igra, i svako pravilo beše tu da bih ga kršio. Srećom da su, mater mi, i otac imali još dvoje dece, i da sam ja imao brata i sestru, koji moja suprotnost behu, ali su me voleli, valjda baš zato što tako šašav bejah i raspusan. Moja seja, lepotica - ne d'o bog onom ko bi je mrko pogledao. Najmlađa, ali sam je slušao, jer sam znao da joj na srcu ležim, i da smo vezani kao da smo blizanci, samo sam se ja pre vremena rodio, a ona četiri godine čekala da se mati na mene navikne. I ona plava. Sitna sa onim dugim pletenicama i plavim očima. Kad su seju prvi put u porodilište odveli, ja sam imao takve bolove u stomaku  da su već i mene hteli u bolnicu. Ali, prođoše odjednom, oko 10.30 prepodne. Posle smo čuli da se moja sestričina baš u to vreme i rodila. I moj tihi brat. Dva puta sam ponavljao da bih na kraju sa njim osnovnu završio. a nisam planirao. Hteo sam na željeznicu još tako mali, da kao tata vozim voz i garav dolazim kući. Ali, bez škole me ni u dimnjačare nisu hteli. Kad sam ih pitao - rekoše mi, završi škole, pa onda dođi. E, neću vam ja, pomislih tada, klupu žuljati da bih se posle verao po krovovima. Odoh ja na lokomotivu. I seja i brat, iako mlađi, oženiše se i udaše, i odoše od kuće, a ja ostah sa ocem i majkom. 
Već tada ja voleh tu, što vam malo pre o meni započe. Nije me bilo briga ni što je starija od mene, ni što tri kćeri ima, ni što pijane goste povazdan služi, ništa to meni značilo nije, ja sam je voleo. Ali tada još udata beše. 

Jednog jesenjeg dana, saopšti mi otac da se on i mati vraćaju na selo, gde su rođeni, i gde se i mati tri puta vraćala da se porodi, bez ozbira gde je otac te godine raspoređen bio. I, da stan ostavlja meni. Tada sam prvi put, zbog njih zaplakao. Znao sam da idu jer ne mogu više da me gledaju onakvog. Jesam pio, ali sam još više nastavio kad su me sa voza skinuli i stavili u ložionu. Odoše moji dečački sni. Jesam pio, čak jednom i na majku ruku digao, a ona onako mala, ali neustrašiva, samo ju je u vazduhu uhvatila i rekla mi da sam to sad uradio, i da je ona mene rodila i ako se ponovi da će mi ona i suditi. Drugačije sa mnom nije ni mogla. Nekoliko dana me posle toga u kući nije bilo, a onda su im samo javili da ležim u bolnici - ništa strašno - potukao se u Londonu, i nož mi u stomaku završio. 
- Ne plačite gospođo, tešio je doktor -srećom ništa nije zakačio unutra. Valjda pijane i lude i Bog dobri čuva. 
Tada je postala svesna da sam bitanga, da sam u lošem društvu, da pijem do iznemoglosti - pokušavajući da istim onim dudom vratim sebe u doba kad je jedina šteta bila ona od dudinja po tkanim stazama u kući. I, ako bih dovoljno dugo pio, na trenutak bih se i vratio u to dvorište, u to naše malo selo, pod onaj dud. Zato sam svake subote i odlazio tamo, u onu birtiju, za onaj sto. Ali put do trenutka totalnog zaborava uvek je vodio prvo do kuhinje moje majke u kojoj su ona i otac slušali na radiju istu ovu pesmu i ćutali. Otac pogleda uprtog u jednu tačku na stolu, preživljavajući jednu priču i svoj deo krivice i svoju kaznu, a mati pogleda prikovanog na vrata, očekujući da uđem i uvučem joj se u krilo, kao onda kad je i dud bio mlad. Tišina je bila teška, a pesma je pekla kao so na krvlju natopljenoj rani. Ona mala, što joj rođenje odbolovah, življaše tada sa njima. I ona je ćutala, mada, šašavica jedna, ista kao moja seja, sa onim velikim tužnim plavim ili zelenim očima, ne sećam se sada više, i ona je tišinu poštovala, mada tada još nije znala šta to njenu nađmamu i nađtatu tako jako svaki put zaboli. Onaj dud je i dalje stajao na istom mestu, samo je sada ona utrčavala sa katranastim naslagama na bosim nogicama, a za jednu od grana sada beše vezana ljuljaška. Dobro drvo. Umelo je i da opije i da nju pod nebesa na tren vine.

Svako od nas je slušao jednu te istu pesmu, samo na dva kraja naših svetova. U međuvremenu se, ova moja razvela, jer nije više sa mužem mogla. Kaže - mnogo je pio. A pio sam i ja. Još više. Ali, ja na nju ruku nikad dizao nisam. 

Jednog dana, dobra moja mati, sede na voz, ne mogu reći onaj isti, jer u to vreme, više ne beše vozova na paru, već su se ovi, moderni, ili tada moderni, danas više ne znam ni šta je to što se tamo još kotrlja, i dođe u birtiju. Prepodne. Kad Maca beše skoro sama, jer retki su jutra sa čašom provodili. I upita je - voli li ona njenog sina - mene...I reče Maca da me voli. Tada me pronađe mati u ložioni, malo se ne sruših od iznenađenja, ali i od sreće što je vidim, i reče mi:
- Mali moj sine (kad srpski ne poznaje to tanano obrćanje sa kisfiam...) ne mogu više da gledam u ona vrata kroz koja znam da od bola ne možeš da prođeš. Sine moj, nema toga što ti možeš da uradiš, a da moje srce već unapred oprostilo nije. Boli me, kad znam da kao kuče sam se svijaš u onom stanu, da te ljudi, kako stigne nekad glas do nas, pijanog zorom iz kafane vode, pod česmom te iz tvog polusna bude i ostavljaju pred kapijom, a ti se onda dovlačiš, znam te, kao i otac ti nekada, do kreveta, ali, njega sam ja onako pijanog izuvala i pokrivala, a tebe samo taj kaput, kao večiti zagrljaj greje. Dovedi Macu u stan, dovedi i njene ćerke, napuni sobe u kojima ste vas troje rasli dečijim smehom i dovedi sebe u red. Moli te majka. To reče i zaplaka se. 
Obećah joj, a srce da mi iskoči ispod košulje. O, stara moja, da znaš šta si za svoje prvenče učinila... Blagosiljao sam što me dobri bog baš njoj dade za sina, i beše me sramota u tom času sveg bola koji sam joj pričinio. I ode ona nazad u naše selo, a ja sačekah subotu.

Umih se, namestih svoju plavu kicošku frizuru, navukoh kaput i pravo u London. Maca je valjda čekala da priđem šanku, ali ja produžih do svoga stola i samo joj mahnuh da donese čokanj. Nisam slep da ne videh bol i razočaranje u njenim očima. Druga, treća... i eto ponoći. Eto i tamburaša za mojim stolom. Jesam, terao sam ih da mi sviraju tu jednu istu. I kad je krenula sa namerom da mi počne donositi posleponoćne ture, uhvatih je lagano za ruku i posadih na stolicu preko puta sebe. 

Suze su opet bile tu. Ali, ovaj put, nisam imao nameru da kliznem na samo dno do jutra, do samih dudinja na tlu.
- Maco, znaš li o čemu pevaju?
- Ne...
- Slušaj. I počeh da joj prevodim...

Rođen sam u malom selu
Nema tamo ni svetlosti sveće
Ispred naše kuće je stari dud
Moja majka me stalno čeka 
da se vratim
Pisaću vam,jednom dobra mati,
Da me više ne čekate
Ja neću doći u naše malo selo
I kada svi, majko, krenu noću na počinak,
pomolite se za mene...

Ja više nisam dobar čovek
Svake noći idem u provod
Sa lošim društvom
Ženama koje se farbaju,
Trošim na njih, na večere i šampanjce
Gde će mi biti kraj, to ne znam
Ja umreću jedne poročne zore
I kad svi, majko, krenu na počinak,
pomolite se za mene...

Dobra moja mati, vi, koja 
čekaste sina svog

Verovali ste u ono što ste
želeli da verujete

Čeznuli ste samo za mirom i tišinom

Ali, u životu treba uživati
Dok traje, dok smo živi

Kasnije ću vam napisati 
koliko vas volim, majko...

Prevedoh joj, onako grubo, reči pesme koja me je svaki put vraćala u nostalgično detinjstvo, u onaj tren kad alkohol lomi dušu na dva dela, na dva sveta u trenutak kad sve puca i raspada se, u tom jednom trenu, uvek se otvori jedan prozor i ja vidim staru kuću sa dudom ispred i moju majku. Maca se zaplaka, ja htedoh da joj obećam da više piti neću, ali znao sam da to od mene niti očekuje niti traži.

I zato sam se godinama trudio da postanem dobar čovek. Voleo sam Macu do poslednjeg dana, do onog poslednjeg daha koji joj, takoreći na rukama ispustih. Voleo sam je, zbog svih godina, voleo sam je i zbog sina kojeg mi je rodila, i koji je, sad kad ga pogledam, isti onaj Mek Kvin, i ima ogledalce u džepu od jakne. Voleo sam je i jer me je volela upravo takvog, kakvog me je i majka od koje sam se stideo volela, kako je majka oca volela, voleo sam je, jednostavno kao kraljicu kraj svog pijanog kralja.

Kad su se ona i deca uselile, smanjio sam piće. Kafane me više nisu pamtile, bolest mi oduze glas, ali me je ona i takvog volela, i bila mi sve. I, kad su svi mislili da mi više ništa na svetu ne može biti kad me najopakija odnela nije, puklo mi je srce. 

Ali, uživao sam u životu do poslednjeg daha. Živeo ga, kako i pesma kaže, do kraja. I kad je došao, beše mi žao i jako sam bio tužan što moja seja plače nada mnom, ona moja mala, i moj tihi brat. Što moja dobra mati u onoj staroj kući sedi i čeka da dođem, a ja sada stvarno više doći ne mogu. I što su seja i brat mi, još čitavu jednu godinu živeli sa majkom nam, u laži da dolazim i da sam, kako je verovala, bio i nasekao drva, i uneo ugalj, i okrečio joj kuću. Nikada nije saznala da sam otišao pre nje. Niko nije imao srca niti snage da joj kaže da je njeno prvorođeno nedonošče otišlo prvo. Da tamo sa ocem sazida jednu belu kućicu, sa malim zelenim prozorima i jednim dudom, samo iza kuće, jer ispred smo posadili one male, bačke bagreme okruglih krošnji i predivnog belog cveta, toliko čistog da se može jesti kao prolećne kokice, čiste i mirišljave. 

I sledećeg  maja, nešto pre godišnjice mog odlaska, dođe i mati ovamo. I sada, tako sedimo nas troje na onoj klupi pred kućom, u jednom večitom proleću, grickamo cvetiće bagrema, i živimo onaj život koji u malom selu u kom smo svi rođeni nismo mogli ili nismo umeli. Ne znam, ali sada to više i nije važno. Moja dobra mati je tu, pored mene, i moj otac, prvi Mek Kvin, jer i on je kicoš bio, svi na toj klupi i osluškujemo neke druge pesme. A živeli smo, nije da nismo...




Време не гаси ватре, само примири жар (2)


(роман у настанку...)

Како сте ме пронашли?“, упита Благотића, „ја сам скоро заборавио своје право име. Чак, једва пратим и промене у називу земље из које потичем. Како се судбина поиграла са тим делом Балкана. Државе су постале држава, из интереса, а касније су опет пожелеле да се испарчају, из истих разлога. И све то из крви и због крви. Кад сам дошао у Америку, желео сам да све заборавим, или барем да не мислим. Из истог разлога сам и име променио. Име сам релативно лако скратио у Дан. Али, мука је настала са презименом. Неке гласове познају само горштачки народи Балкана. Чак и моји европски пријатељи нису могли да изговоре ћ на крају мог презимена, али до њега нису ни успевали да стигну, јер би већ поломили језик и изгубили вољу. Зато сам направио модификацију, када сам добио држављанство и најближе мом, а јасно у енглеском језику јесте било презиме Никовик. Дан Никовик. Да подсећа на словенску крв, а опет да ме стопи са мојим новим земљацима. Скоро пола века сам живео као господин Никовик, и онда сте данас ви изговорили то Данило... Мислио сам да ћу у том часу да се срушим од навале осећања.“
Секретар се благо насмеши. Вероватно је ову причу прошао са сваким од оних који су ових дана добијали писмо из заборављеног краја својих очева.
„Знате ли о чему се ради?“, запита Благотића.
„Не, само знам да је ових дана стигло неколико званичних докумената из Републике Црне Горе. Мени је допало да их разделим и уверим се да су стигли на праве адресе. Мислим да вам све пише у писму. Ако касније будете имали неких питања, обратите се Амбасади, мада, ако одлучите да путујете, са америчким пасошем можете куда год пожелите. Чак бих вам и препоручио да путујете као грађанин САД.“
Данила тотално збуни овај млади човек.  О каквом путовању прича? Дуго му је требало да се свикне на ову равницу, на пространу класичну америчку кућу, на улицу широку, са обе стране дрвореде као вештачки заклони од комшија. Дуго му је требало да опусти мисли омеђене неким другим просторима, да се навикне на монотоност и устаљеност. Да би то постигао, морао је дубоко да сабија у себе све трагове прошлости. И таман кад је мислио да никада више неће чути речи Црна Гора, појави се Борис Богојевић, први секретар амбасаде СР Југославије, земље у последњој фази нестанка и даде му кључ који никако није желео да добије. Онај који откључава прошлост.
„Па, господине Дан, ја бих сада пошао“, рече Богојевић.
„О, да. Џоне, испрати господина.“

уторак

Savršena mala igra za njih dvoje

Sela je u naslonjač, i njihova mala igra ponovo je počela.
On nije bio u stanu. Nije znala gde je, ali je znala da treba da se pojavi. Jer, danas je taj dan. Neki svake prve subote igraju karte, neki idu na pecanje, a oni igraju igru, jednu u nizu. Onu namenjenu subotnjem popodnevu. Ona bi sela, kao dekor uzela knjigu i šoljicu kafe, i kad bi je neko u tom trenutku mogao videti, pomislio bi da je sve vreme sveta pred njom, da je njena jedina preokupacija upravo ta vrela kafa i neizmerno zanimljiv sadržaj knjige. Tako je i trebalo da deluje. Spolja. Iznutra je čitav jedan svet izmaštan baš za to popodne širio svoj ram oko slike. Taj put ona je bila žena na obali, ona koja čeka svog čoveka da prepliva Dunav, širok i mutan, hladan i velik, da savlada vodu, i poslednjim atomima snage dođe do nje.  Zatvara oči da bi joj slika bila što jasnija.
On ulazi u stan. Tiho. Da ona ne čuje. U tu svrhu, uvek su birali neku pogodnu muziku. Za popodne, recimo Debisijevo Popodne jednog fauna...

Ulazi, i dolazi do vrata sobe u kojoj ona sedi. Gleda je, i smeši se, jer smeši se i ona, ne znajući da je on tu. Prilazi joj, tiho, toliko tiho da ona ne otvara oči. Spusti se na kolena da bi bio u ravni sa naslonjačom. Stavlja joj ruke na lice. U tom času ona postaje svesna njegovog prisustva, ali još koji tren ostaje u svom svetu, samo još toliko da on nežno pređe preko njenih veđa i usana, prstima.
Onda otvara oči i uzima njegove ruke u svoje.
- Uspeo si...
- Jesam, ljubavi.
- Bojala sam se da te reka ne odnese na neko drugo parče obale...
- Ti znaš da je to nemoguće... 
- Znam, ali...
- Nema ali... Svi kompasi pokazuju samo u tvom pravcu, sve zvezde samo prema tebi crtaju put.
- Znam, ja sam tako po nebu ređala...
- Pa što onda sumnjaš u staze koje su odavno postavljene?


- O, dragi, kako sam sebična, nastavljala je igru - popni se na moje parče obale, popni se da odmoriš i okrepiš dušu i telo ovde, kraj mene...

Ona ustaje, da napravi mu mesto, ali ne kraj nje, jer naslonjač je mali, već da ga pusti da sedne, a zatim se ona spušta u njegovo krilo. U njegov zagrljaj. 
- Ugrejaću te toplotom svog tela... prošaputa ona.
- Popiću snagu sa tvojih usana, došapnu joj on.
- Upiću tebe u sebe, promrmlja ona i prepusti se sumraku koji poče da obavija sobu. Debisi je odavno prestao. Njihove usne su u jednom kratkom trenutku bile graničnik između dana i noći. Baš onaj trenutak polumraka beše uhvaćen u njihovom dahu, dok njihova tela prihvatiše noć, kao mizascen za predstavu u četiri oka, čiji će jedini gledaoci i svedoci biti upravo oni.
... beše subota, prva, baš ona u kojoj ona na jednoj obali čeka da ga zvezde dovedu baš do njenog dela obale i nje... u toj savršenoj maloj igri samo za njih dvoje...

недеља

RITAM DANA: Vreme ne gasi vatre, samo primiri žar (1)

RITAM DANA: Vreme ne gasi vatre, samo primiri žar (1): (могућ почетак романа у настанку...) Данило раскопча горње дугме на јакни. Увек га загреју ове пролећне шетње јер, Ела га сваки п...